[Književnost : Hadrijanovi memoari ] O jelu i piću

Preterano jelo je rimski porok, ali ja sam bio sladostrasno uzdržan. Hermogen ništa nije morao da menja u mojoj ishrani, izuzev možda ono nestrpljenje s kojim sam proždirao bilo gde i u bilo koji sat prvo jelo na domaku ruke, kao da odjednom hoću da se otresem prohteva gladi. A samo se po sebi razume da bogatom čoveku koji zna samo za voljno lišavanje, ili ga je iskusio samo privremeno, kao jednu od manje-više uzbudljivih nezgoda rata ili putovanja, ne priliči hvalisanje time što se ne prejeda. najesti se do grla u odredjene praznične dane oduvek je bila prirodna težnja, radost i ponos siromašnih. Voleo sam miris pečenog mesa i zvuk grebanja po porciji za vreme vojnih svetkovina, voleo sam što su gozbe u logoru (ili ono što je u logoru bila gozba) bile uvek ono što treba da budu, vesela i prostačka naknada za lišavanje u radnim danima; dosta sam dobro podnosio miris od prženja na javnim trgovima u doba Saturnalija. Ali rimske gozbe su u meni izazivale takvu odvratnost i dosadu, da sam i onda kads mi se činilo da ću umreti u nekom izvidjanju ili vojnom pohodu sam sebe tešio da bar neću više morati da prisustvujem večerama. Nemoj me vredjati smatrajući me za običnog poklonika lišavanja : obred koji se odigrava dva ili tri puta na dan, a cilj mu je da odžava život, svakako zaslužuje našu punu pažnju. pojesti voćku, znači uneti u sebe lepu, živu, stranu stvar koju je othranila i odnegovala zemlja, kao i nas; to znači prineti žrtvu, samo tu sebe više volimo no stvari. Nikad nisam zagrizao ceo vojnički hleb, a da se ne zadivim što će ta teška i gruba masa umeti da se pretvori u krv, u toplotu, možda u hrabrost. Ah, zašto moj duh, i u svojim najboljim danima, ima samo jedan deo te moći upijanja koju ima telo ?

Baš u Rimu, za dugih zvaničnih obeda, dešavalo mi se da razmišljam o relativno skorom poreklu naše raskoši, o narodu štedljivih ratara i skromnih vojnika, zadovoljnih belim lukom i raži, iznenada pokošenih osvajanjem Azije, koji sad proždiru istančanu hranu sa primitivnošću izgladnelih seljaka. Naši Rimljani se guše u pečenim jarebicama, dave se u sosovima i truju začinima. Jedan Apicije ponosi se nizom posluženja, čitavim redom jela, kiselih ili slatkih, teških ili tananih, koja sačinjavaju njegove složene gozbe; još da je svako od tih jela posluženo za sebe, svareno na prazan stomak, znalački ocenjeno netaknutim nepcima gurmana, pa hajde de. Ali izneta bez reda, usred svakodnevnog i običnog obilja, ona u ustima i u stomaku čoveka koji jede stvaraju odvratnu mešavinu, gde miris, ukusi i sastojci gube svoju pravu vrednost i svoje divno svojstvo. Jadni Lucije, nekad je uživao spravljajući mi retka jela; njegove paštete od fazana sa znalački odmerenom šunkom bile su dokazi veštine precizne kao što je i umetnost muzičara ili slikara; a ja sam ipak žalio za čistim mesom ptice. Grčka se u to bolje razumevala; njeno resko vino, njen hleb prošaran susamom, ribe pečene na roštilju kraj mora, nejednako pocrnele na vatri i začinjene tu i tamo rasprslim zrnom peska, zadovoljavali su glad jednostavno, ne obavijajući nizom složenih priprema naše najjednostavnije uživanje. Okusio sam, u nekim krčmama Egine ili Falerona, hranu tako svežu, da je ostajala božanski čista uprkos prljavim rukama sluge u krčmi, tako skromnu i tako dovoljnu kao da sadrži u najsažetijem obliku neku esenciju besmrtnosti. I meso pečeno uveče, posle lova, imalo je tu skoro žrtvenu vrednost i vraćalo nas je još dalje, u divlje poreklo rasa. vino nas odvodi u vulkanske tajne zemlje, u skrivena mineralna bogatstva : pehar vina sa Samosa u podne, na pripeci, ili , naprotiv, u zimskoj večeri, u stanju zamora, koji dozvoljava da se odmah pod grudima oseti njegovo toplo proticanje, njegovo sigurno i žarko razlivanje duž naših arterija, to je skoro sveto osećanje, ponekad suviše jako za ljudsku glavu; taj isti čisti doživljaj ne nalazim u vinu numerisanih rimskih podruma, a pedantizam dobrih poznavalaca vina me razdražuje. A sa vodom koju pijemo iz šake ili na samom izvoru pobožno teče kroz nas najtananija so zemlje i kiša neba. ali voda je poslastica koju bolesnik kakav sam sad ja može da uživa samo umereno. Šta mari, čak i u agoniji, i pomešanu sa gorčinom poslednjih lekova, trudiću se da osetim njenu svežu bezukusnost na svojim usnama.

Rimski kuvar po Apiciju, koji se i ovde pominje, može se naći u izdanju Stylos-a :

Prvi Kuvar ponikao i zapisan na tlu Evrope - predstavlja neverovatnu riznicu kulinarskih i kulturoloških postignuća antičkog sveta. Pred vama su maštoviti recepti za spremanje jela sa bogate trpeze antičkog Rima, u kojima će istovremeno uživati obožavaoci istorije, jezički sladokusci i kulinarski gurmani.

Koji su osnovni sastojci i recepti rimske kuhinje? Kako se obedovalo i kakav je bio izbor hrane i pića u starom Rimu? Kako je izgledala antička kuhinja i kako je teklo pripremanje hrane? Kako su zaista izgledale čuvene antičke gozbe? Kakve savete čuveni rimski kuvar Apicije daje domaćinima i kuvarima?

Rimski kuvar je prevela, obradila i recepte prilagodila Slađana Milenković.

939,00 din

[Mitologija] Mit o Tezeju, deo prvi

Ciklus Tezejevih dela

Pošto se bliži premijera filma The Immortals, inspirisanog grčkom mitologijom i naročito likom Tezeja, evo malog podsećanja na to ko je ovaj atički junak i kralj u grčkom mitu bio : tekst iz Rečnika grčke i rimske mitologije D. Srejovića i A. Cermanović-Kuzmanović, ovde podeljen u preglednije celine i sa dodatnim objašnjenjima iz Grčke mitologije Roberta Grevsa (u četvrtastim zagradama).

TEZEJ [ = onaj koji polaže ili ostavlja] - najveći atički heroj, sin atinskog kralja Egeja i Pitijeve kćerke Etre. Po ocu, on je Erehtejev potomak, a po majci - Tantalov i Pelopov.

[Izgleda da su postojale bar tri mitološke ličnosti koje su se zvale Tezej : jedan iz Trojzena, kedan iz maratona, na atici i jedan sa teritorije Lapita. Te tri ličnosti nisu bile ujedinjene u jedan karakter do 6. veka pre nove ere, kad su, kako Džordž Tomson pretpostavlja, plemena Butada i Lapita postala aristokrati Atine, pa preoteli čak i domaće pelaško sveštenstvo Erehteja i istakli atinskog Tezeja kao suparnika dorskom Heraklu.]

1. Začeće : 
Kako je želeo da se orodi sa atinskim kraljem, Pitej je gostu priveo svoju kćer Etru.

Prema atičkom predanju, Tezej je sin smrtnika. Atinskom kralju Egeju, koji nije imao potomstva, delfijsko proročište je savetovalo da ne otvara mešinu vina pre nego što stigne u Atinu. Egej nije razumeo proročanstvo i, pri povratku iz Delfa, svratio je u Trezen pobožnom i mudrom kraju  Piteju  da od njega sazna smisao proročkih reči. Pitej je odmah shvatio da se proročanstvo ne odnosi na mešinu vina, već na ljubav - da će prva žena kojoj Egej pristupi roditit sina. Kako je želeo da se orodi sa atinskim kralje, Pitej je gostu priveo svoju kćer Etru. Kad je Egej saznao da je devojka trudna, on je ispod jedne velike stene, koja se nalazila na putu izmedju Trezena i Hermione, sakrio svoj mač i sandale. Etri je naložio da u Trezenu gaji sina sve dok ne bude sposoban da odigne stenu i uzme sakrivene predmete, a da ga zatim, u najvećoj tajnosti, pošalje u Atinu. Ova predostrožnost je bila potrebna, jer je Egej strahovao od Palantovih sinova, koji su se nadali da će ga naslediti na prestolu. Po trezenskom mitu otac Tezeja je Posejdon; ova dva mita su se kasnije spojila, pa se pripovedalo da su Etri obojica iste noći približila.

[Grevs kaže da je Pitej pod uticajem Medejinih čini koje je ona na sve njih bacila izdaleka podnapio Egeja i poslao ga  Etri koju on naziva Ajtra. I onda kaže : Iste noći je i Posejdon uživao sa Ajtrom, jer je ona napustila pijanog Egeja, pa je, sledeći zapovesti koje je u snu dobila od Atine, pregazila vodu i otišla na ostrvo Sfajru. Na tom mestu Posejdon je savladao i obljubio Ajtru po Atininom dopuštenju => Ajtrin odlazak na Sfajriju potvrdjuje da se stari običaj slobodnog podavanja neudatih devojaka održavao u hramu još neko vreme pošto se patrijarhalni sistem učvrstio. Teško je verovati da je taj običak potekao sa Krita, jer Trojzen nije bio Mikensko područje, nego je verovatnije da je prenet iz Kanaana, odakle je dospeo i u Korint.]

2. Detinjstvo 
Jedino Tezej nije ustuknuo, već je dograbio sekiru i jurnuo na krzno, misleći da je to živa zver.

Tezej je proveo detinjstvo na dvoru svog dede Piteja. Svoju neustrašivost Tezej je pokazao još u detinjstvu. Kad je Herakle svratio kod Piteja, trezenski dečaci, medju kojima je bio i sedmogodišnji Tezej, prišli su junaku, ali su se razbežali čim su kraj njega ugledali krzno strašnog Nemejskog lava. Jedino Tezej nije ustuknuo, već je dograbio sekiru i jurnuo na krzno, misleći da je to živa zver. Kao mladić, Tezej je otišao u Delfe da bogu žrtvuje pramen kose. On je odsekao samo pramen iznad čela, kako bi izbegao da ga neprijatelj zgrabi za kosu u borbi prsa u prsa.

3. Mladost - odlazak u Atinu
Tezej, koji se divio Heraklovim junaštvima i u potaji priželjkivao njegovu slavu, odlučio je da krene u Atinu kopnom.

Tezej podiže kamen

Etra je šesnaestogodišnjem Tezeju otkrila tajnu njegovog rodjenja, a zatim ga odvela do stene ispod koje je Egej sakrio svoj mač i sandale. Kada je mladić s lakoćom podigao stenu i uzeo sklonjene predmete, majka ga je uputila u Atinu. Pitej je savetovao unuka da krene morem, kako bi izbegao brojne opasnosti koje su vrebale na kopnenom putu. U ovo vreme Herakle se nalazio u Lidiji, u službi kraljice Omfale, a u Grčkoj su se pojavili razbojnici, koji su punike presretali i ubijali. Tezej, koji se divio Heraklovim junaštvima i u potaji priželjkivao njegovu slavu, odlučio je da krene u Atinu kopnom. 

[Sandale i mač su starinska znamenja kraljevskog dostojanstva, a izvlačenje njihovo ispod stene izgleda da je bilo deo krunidbenog rituala u bronzano doba. Odin, Galaad i artur su, svaki u svoje vreme, imali da izvrše sličan podvig.]

4. Herojska dela na putu ka Atini
Tezej se susreo sa sveštenicima iz porodice Fitalida i oni su, na prastarom Zevsovom žrtveniku, mladića očistili od prolivene krvi. 

Tezej i Sinid

Na putu ka Atici mladić je u Epidauru savladao strašnog Perifeta, koji je svojim metalnim buzdovanom ubijao prolaznike, a zatim je, na Korintskoj prevlaci, u Kenhri, kaznio Sinida, silnika koji je putnike vezivao za omorike i ratrzao[1]. U kromijonskom klancu Tezej je ubio divlju krmaču Feju, strah i trepet cele okoline, koja je bila porod Tifona i Ehidne i majka Kalidonskog i Erimantskog vepra. Neki kažu da je Feja bila žena razbojnik, koja je zbog svojih dela nazvana Sus (svinja). Kad se približio Megari, Tezej je bacio u more Skirona [2], razbojnika koji je putnike primoravao da mu pere noge. U Eleusini je savladao Kerkiona [3] u rvanju, a na svetom tlu izmedju Eleusine i Atine ubio je Prokrusta. na staroj granici Atine, na obali Kefisa, Tezej se susreo sa sveštenicima iz porodice Fitalida i oni su, na prastarom Zevsovom žrtveniku, mladića očistili od prolivene krvi. 

[1. Sinid je dobio nadimak Pitiokampt, ili "savijač borova", jer je bio toliko snažan da je mogao saviti bor tako da mu vrh dodirne zemlju, a pri tom bi često tražio od prolaznika da mu pomognu, pa bi iznenada ispuštao grane. Drvo bi se naglo uspravljalo, a nesrećni ljudi bi leteli uvis, stropoštavali se sa grana i na mestu ostajali mrtvi. Ili bi savijao dva susedna drveta dok im se vrhovi ne spoje, i vezao ruke svoje žrtve jednu za vrh jednog, drugu za vrh drugog drveta, tako da se nesrećnik rastrzavao dok se drveće vraćalo u svoj prvobitni položaj. Tezej se takmičio sa Sinidom, pobedio ga i postupio sa njim isto kao što je on postupao sa drugima. 2. Skiron (kod Grevsa Skir) je imao običaj da sedne na stenu i tera prolaznike da mu operu noge; a kada bi se oni prihvatili posla, on bi ih udarcem noge bacio sa stene u more gde je džinovska kornjača čekala da ih proždere. Tezej odbi da Skiru opere noge, podiže ga uvis i sa stene baci u more. Sciron znači "suncobran" a mesec Skiroforion nazvan je tako što o ženskom prazniku posvećenom Demetri i Kori, koji pada 12. dana Skiroforiona, sveštenik Erehtej nosi beli suncobran kakav nosi i sveštenica Atine Skirije kada u svečanoj povorci polazi sa Akropolja. 3. Kerkion - je izazivao prolaznike na rvanje i ubijao ih svojim moćnim zagrljajem; ali Tezej ga izdiže kolenom i, na veliko zadovoljstvo Demetre, koja je posmatrala borbu, tresnu ga glavačke o zemlju. Kerkion trenutno izdahnu. Tezej se nije pouzdavao toliko u snagu koliko u veštinu i izumeo je veštinu rvanja, utvrdivši pravila koja nisu još dotle bila poznata. => Izgleda da su priče o Skiru i Kerkionu zasnovane na zbirci ikona koje prikazuju bacanje svetog kralja sa Bele stene. Prvi heroj koga je snašla ovakva smrt bio je Melikart, naime Herakle, Melikart iz Tira kome su, izgleda, svukli kraljevsku odoru, lavlju kožu i kožnu obuću i zatim mu namestili krila, privezali žive ptice i neku vrstu suncobrnan, sšto je sve trebalo da ublaži pad. => mnogo više o ovome Grevs : 96, 1-6]

5. Tezej stiže u Atinu . Tezej i Medeja
Tezej je za sve bio tudjinac, ali je oštro Medejino oko odmah prepoznalo Egejevog sina. Kako bi sprečila da se otac i sin prepoznaju, ona je odlučila da uništi mladića.

Medeja, Tezej i Egej, 1910, W.R. Flint

Tezej je ušao u Atinu u vreme zidanja Apolonovog svetilišts (Delfinion). Pred zidarima i narodom on se pojavio upletene kose, u elegantnoj dugoj haljini. Svojom gizdavom pojavom izazvao je čudjenje, i zidari su ga podrugljivo nazvali udavačom. Na to je Tezej bez reči ispregao volove iz kola koja su tu stajala i bacio preko krova Delfiona.

U vreme Tezejevog dolaska u Atinu, Egejevim dvorom je gospodarila moćna čarobnica Medeja , koja je atinskom kralju obećala naslednika. Tezej je za sve bio tudjinac, ali je oštro Medejino oko odmah prepoznalo Egejevog sina. Kako bi sprečila da se otac i sin prepoznaju, ona je odlučila da uništi mladića. Medeji nije bilo teško da nagovori starog Egeja da ubije stranca jer je kralj, zbog opasnosti od Palantovih sinova, stalno strepeo za svoj presto. Čarobnica je pripremila otrov i sasula ga u pehar kojji je Egej ponudio svom mladom gostu. Tezej je prihvatio piće ali kralj je u istom trenutku spazio mladićev mač sa porodičnim grbom i hitro mu oduzeo pehar. Otac i sin su se prepoznali, a poražena Medeja je morala da napusti Atinu.

[Po Grevsu zidari su lepo udešenog Tezeja pitali, misleći da je devojka, ko mu je dozvolio da šeta ulicom bez pratnje - i onda kaže dalje : Pitanje koje su mu zidari postavili je anahronično, u herojsko doba mlade žene niko nije pratio dok su išle ulicom, niti je Tezej mogao izgledati kao devojka kad je već posvetio svoju kosu Apolonu i postao jedan od Kureta. Slaba mesta ove priče verovatno su nastala tumačenjem jedne drevne ikone, koja je, pošto se sasvim dobro raspoznavalo da su ljudi na krovu zidari, prikazivala prinošenje žrtava na dan završavanja hrama. Takodje, figura za koju se mislilo da je Tezej, koji raspreže belog žrtvenog vola - bila je ženska figura - svesštenica; pošto je bio ukrašen delfinima hrama, pripisali su ga Apolonu, iako je delfin prvobitno bio amblem mesečeve boginje. Životinju niko nije bacio u vazduh. To je božanstvo u čiju se čast prinosila žrtva : ili bela mesečeva krava, sama boginja ili beli bik Posejdonov. Druga ikona, sa koje je uzeta priča o otrovu i peharu - verovatno prikazuje ili sveštenika ili sveštenicu kako prosipa žrtvu livenicu namenjenu dušama ljudi koji su žrtvovani radi osvećiivanja temelja, dok Persefona i Kerber stoje u blizini. I dalje -]

[Web : dokumentarac] The Greek Gods 1 - 4

[Web : blog] The Dirty Roman Dozen by writer Caroline Lawrence

Whenever I visit schools to talk about my books set in Ancient Rome, I often bring along some of my favourite artefacts. Most of these aren’t real antique objects, but convincing replicas made by re-enactor friends or bought in museum gift shops.  But they are close enough to the original to give children a visible, tangible idea of how 1st century Rome from 21^st century Britain. I let the kids look at them, sometimes handle and sniff them, even taste them.  The Roman poet Martial mentions some of these artefacts in his fourteenth book of Apophoreta, poetic Saturnalia gift-tags.  In these charming two-line epigrams the gifts sometimes speak in first person. e.g. the bedroom lamp that promises no what it sees,tacebo: “I won’t talk”. 

These artefacts help me get a little closer to the mindset of a first century Roman.  Quite a few of them end up appearing as clues in my Roman Mysteries.  Here are a dozen of my favourites.

I. Clay oil-lamp in the shape of a foot

reminds us that Romans had no electricity. Their houses would have been dimly lit at night and smoke streaked during the day. Fire was a constant risk. This fun oil-lamp in the shape of a sandalled foot is a replica of an oil lamp found in Londinium.  I bought this particular lamp at the Museum of London and you can see form the scorched big toe, I’ve tried it out.  Martial 14.39 talks of a bedroom lamp that won’t tell what you’ve been getting up to.

II. Strigil

reminds us that Roman bathing habits were very different from ours.  They didn’t use soap, but oil (hence the bottle) in a public ritual of oiling up, exercising, steaming, sweating and then scraping with the strigil.  As you pulled the strigil across your sweaty skin, it would remove the oil, and along with it the layer of dead skin cells, dirt and sweat.  You would get a bath attendant or slave to do your back.  In Martial 14.51, a strigil tells us that if you regularly use him, you won’t have to take your towel to the cleaner’s so often.

III. Wax-tablet

reminds us that Romans didn’t have emailor text messages, or even a chea version of writing paper.  You had to use parchment, papyrus, thin sheets of wood, or re-useable wooden tablets like this one, with wax in a shallow depression.  You would use a tool called a stylus with a sharp for writing and the flat for rubbing out.  The wax on the famous tablets from Vindolanda has long gone, but clever archaeologists can still make out traces of letters and words in the wood underneath.

IV. Bleeding cup

reminds us that Romans had a different concept of medicine and health. Bronze bleeding cups like this one were used for both ‘dry’ and ‘wet’ cupping.  In dry cupping, a flaming piece of lint was put in the cup and then applied to the skin.  The flame immediately went out and a vacuum sucked out the bad humour.  In wet cupping, the doctor made an incision in your arm and drained a cupful of blood.  This was the Roman equivalent of taking two aspirin.  There must have been some benefit, people have been doing this since Roman times.  A few years ago, the actress Gwyneth paltrow was seen with distinctive marks of ‘dry cupping’ on her back.

V. Snail spoon

reminds us that food was a constant preoccupation of the Romans. If invited to dinner, you took your own spoon, and sometimes your own napkin, too.  As well as dabbing your mouth, you could use it to carry home leftovers as a sort of ‘doggy bag’.  The sharp end on the spoon is for hooking a snail out of its shell and probably also for spearing other goodies.  Martial’s snail-spoon says, “I’m useful for eggs as well as snails, so why do they call me a snail-spoon? (Martial 14.121)  There were no forks in Roman times, apart from the big ones used by gladiators, that is.  I have long since lost the spoon.  A hazard of letting primary school children handle your artefacts.

VI. Nuggets of gum mastic

remind us that in many ways the Romans were just like us; this is their version of chewing gum. I bought these in a small shop on the island of Kos, famous for its medical sanctuary.  To me, mastic tastes like a combination of cumin and carrot, only sweeter.  Pop one of these in your mouth and chew for a few minutes then take it out.  It will have gone white, just like modern chewing gum.  ion fact can still buy mastic gum today in Greece or in specialist shops.  They say chewing it is good for stomach complaints.  And of course, it freshens your breath, like the fennel seeds in the bowl above.  We know from Martial 14.22 that you could even get toothpicks made from gum mastic.

VII. Phallic amulet

reminds us that the Romans were deeply superstitious.  This little willy flanked by two big ones wasn’t rude; it was designed toavert the evil eye .  You can see a few tiny phallus amulets in the Roman Life Room of the British Museum.  They were especially for babies and younger children who were particularly vulnerable.  You can also see bigger “wind chime” versions with bells on, to protect the whole house.  I bought this particular replica at a Roman site in Spain.

  

VIII. Glass ‘chariot beaker’

reminds us that Romans had the ancient equivalent of souvenir mugs. This authentically-made mould-blown cup byRoman Glassmakers David and Mark is a replica of one from Colchester in Britannia (known as the “Colchester Cup”). Although none of this exact type have been found in Italia, versions of it must have been sold in the Circus Maximus, for it shows the spina(central barrier) of that arena in the middle band.  Below the spina are four quadrigae.Right at the top, the charioteers are named: Antilochus, Hierax, Olympas and the winner, Crescens, who holds his right hand up in triumph.

IX. Wooden dice

reminds us that the Romans liked board games and games of chance, even though gambling was illegal, except during the Saturnalia.  I bring cheap wooden dice in a wooden shaking cup but what I’d really like to bring is this beautiful rock crystal die from the room 69 – the Roman Life Room – in the British Museum.  I love this artefact so much that I made it a vital clue in my first book, The Thieves of Ostia, about canicide in Rome’s ancient port.  Martial’s die claims to be better  than knucklebones, which were also used for gambling. 

X. Brass seal box for wills

reminds us that Romans were concerned with law, order and munus (duty). It was every Roman’s duty to make a will and have it properly witnessed and stored.  Wills were written on wooden wax-tablets, then bound and sealed, often with a bronze teardrop-shaped box like this.  You dripped sealing wax into the open box and it would adhere to the wood and binding.  There was no way of opening the will or altering itwithout disturbing the seal.  In this picture, we see the underside of the seal box with holes for the wax to leak through.

XI. An ‘as’ of Domitian

reminds us that Romans were among the first to employ the concept of a recognizable brand in the picture of the emperor… on coins.  I bought this as (a coin worth a fourth of a sestertius) at the antique dealers opposite the British Museum.  I’d prefer a coin of Titus who is the emperor when my books are set, but he only reigned for just over two years so coins with his face are hard to find.  In thefinal book of my series, I try to solve the mystery of whether Titus was murdered by his younger brother.

XII. Sponge-stick

reminds us that the Romans were both fastidious and disgusting to our modern sensibilities. This was a bottom-wiper. You can read more about it here.  This is my piece-de-resistance and is so popular in schools that it spawned an international short story writing competition for kids, the Golden Sponge Stick Competition, created and run by Jeremy Pine at Burgess Hill School for Girls. Details to be announced in September. For news of it, “like” the Roman Mysteries Facebook Fan page.

Caroline Lawrence won the 2009 Classical Association Prize for her Roman Mysteries series.  You can read more about her work on her website,http://www.romanmysteries.com/ or follow her on Twitter: @CarolineLawrenc