Plinije Mladji : pismo VI,20 u kome istoričaru Tacitu opisuje erupciju Vezuva

Gaj Plinije pozdravlja dragog Kornelija Tacita

Karl Brilullov - Poslednji dani Pomepeja

1. Kažeš da te je moje pismo, koje sam ti napisao o smrti svoga ujaka, pošto si me za to molio, podstaklo da saznaš ne samo kakav sam strah doživeo kad sam ostao u Mizenu (jer o tome sam baš počeo da pričam u svome pismu i tu sam prekinuo), već i šta sam doživeo i pretrpeo.

"Iako mi se Duša ispunjava užasom kad pomislim na to ... ipak ću početi."*

2. Pošto je moj ujak otišao, ja sam sve ostalo vreme proveo u čitanju (zbog toga sam i ostao). Posle toga sam se okupao, večerao i spavao, nemirnim i kratkotrajnim snom. 3. Više dana pre toga desio se i zemljotres, manje strašan, i to u Kampaniji nije ništa neobično. Ali te noći je bio tako jak da je izgledalo da se sve ne samo trese i pokreće, već da se prevrće. 4. Moja majka je naglo ušla u moju sobu; a i ja sam se digao da bih je probudio ako spava. Sedosmo pred kuću na uzani prostor koji se nalazio izmedju mora i zgrade. 5. Ne znam da li da to nazovem neustrašivošću ili nepromišljenošću (tada sam imao osamnaest godina); potražio sam knjigu Tita Livija i, kao iz duga vremena, čitao sam i vadio izvode onako kao što sam bio i počeo. I, gle, jedan ujakom prijatelj, koji je nešto ranije došao kod njega iz Španije da ga poseti, kad nas je primetio kako tamo sedimo, a kako uz to ja i čitam, prekoreo je nemarnost moje majke i moju bezbrižnost. Ali ja sam i dalje nastavio da čitam.

6. Bilo je već oko sedam sati izjutra, ali dan je još uvek bio mutan i turoban. Svuda unaokolo ljuljale su se i rušile zgrade. Mada smo bili na otvorenom prostoru, ipak smo se plašili i da će nas ruševine zatrpati, jer je mesto bilo tesno. 7. Tek tada odlučismo da pobegnemo iz grada. Iza nas su išli ljudi kao omamljeni, i, ono što u strahu važi kao pravilo, radije su se oslanjali na tudj savet nego na svoj. 8. Čim smo izašli iz grada, stadosmo. Tamo doživesmo opet mnogo strašnih i neobičnih stvari. Jer naša kola, koja smo naredili da se izvuku, mada su se nalazila na sasvim ravnom mestu, bacana su tamo-amo, na suprotne strane, i iako smo pod točkove stavljali kamenje, ipak nisu ostala na istom mestu. 9. Osim toga smo videli kako se more tako reći samo povlači i kako ga zemljotres ponovo vraća. Obala se svakako pomerila dublje u more i mnoge morske životinje zadržale su se na suvom pesku. S druge strane crn, strašan oblak prekidali su dugački vatreni lukovi slični munjama, samo što su bili neuporedivo veći.

10. I tada nam je onaj isti prijatelj iz Španije još upornije govorio i sve više navaljivao : "Ako je tvoj brat", reče on , "još živ i ako je živ tvoj ujak, sigurno želi da vas dvoje budete bezbedni, a ako je poginuo, onda je želeo da ostanete živi. Zašto onda oklevate i ne bežite?" Odgovorismo mu da nipošto nećemo misliti na svoje spasavanje, sve dok ne saznamo šta je sa njim. 11. On se nije duže zadržavao, jurnuo je i brzim korakom je izbegao opasnost. Nije prošlo mnogo vremena, a onaj crni oblak se spustio na zemlju i pokrio more; prekrio je ostrvo Kapri i sakrio očima rt kod Mizena. 12. I tada je majka počela da me moli, da me hrabri, da mi naredjuje da bežim kako god mogu; jer ja sam mlad i mogu da bežim, dok će ona, otežala i godinama i telom, rado umreti ako ne bude kriva za moju smrt. Ja odgovorih da ne želim da se spasem bez nje; zatim jew uhvatih za ruku i rekoh joj da požuri. 13. Protiv volje me je slušala i prebacila je sebi što mene zadržava. Već je počeo i pepeo da pada, ali još nije bio suviše gust. Okretoh se. taman oblak ili magla pratio nas je , kao da se bujica sručuje na zemlju. Ja rekoh : "Skrenimo u stranu, dok još vidimo, da nas gomila iza nas ne bi zgazila u mraku. " 14. Jedva što smo o tome razmislili, a već pade noć, ne kao što je noć kad se sakrije mesec, ili kad se nebo naoblači, već takva kao kad u zatvorenom prostoru ugasiš svetiljku. Mogao si čuti kuknjavu žena, pisku dece, viku muškaraca. Neki su tražili roditelje, drugi decu , a treći, opet, svoje žene. Prepoznavali bi ih po glasu. 15. Jedni su oplakivali svoju ličnu sudbinu, drugi opet sudbinu svojih najbližih; bilo je i takvih koji su iz straha od smrti tražili smrt. Mnogi su dizali ruke ka bogovima, a više ljudi je govorilo da bogova uopšte nema i oni su u toj noći gledali i tumačili večnu i poslednju noć svega na svetu. bilo je i takvih koji si izmišljanim strahotama i opasnostima još više uvećali stvarnu opasnost. Bilo je i onih koji su govorili da se srušio jedan deo Mizena, da je ovo ili ono u plamenu. U tome je bilo malo istine, ali je bilo ljudi koji su sve verovali. 16. Sad je postalo nešto svetlije, ali mi nismo pomislili da je to svetlost dana, već da je samo predznak vatre koja se približava. I ta svetlost je trajala prilično dugo, a posle toga je ponovo nastala tama, i ponovo je počeo da pada gust pepeo. Često bismo se dizali i stresali ga sa sebe, jer bismo inače bili sasvim zatrpani i ugušeni njegovom težinom. 17. Mogu da se pohvalim da u tom čudu nisam ni uzdisao ni očajnički vikao pred tolikim opasnostima, da nisam verovao, što je, doduše, velika ali ipak tužna uteha za ljude, da zajedno sa mnom propada sve i da ja propadam zajedno sa njima.

18. Naposletku se taj oblak, ipak, raspršio i pretvorio u dim ili maglu. Svanuo je pravi dan, zasijalo je i sunce, ali nekako bledožuto, kakvo je obično kad nastane pomračenje. Naše još uvek preplašene oči gledale su sve oko sebe izmenjeno i pokriveno dubokim pepelom kao snegom. 19. Vratismo se u Mizen, osvežismo se koliko smo mogli posle te opasne noći koju preživesmo u nadi i strahu, ali je strah ipak preovladjivao. Jer i drhtanje zemlje se nastavljalo i mnogi su u svom ludilu proricali najstrašnije stvari i tako reći se rugali sopstvenoj sudbini i sudbini ostalih ljudi. 20. Ali nas dvoje nsmo mogli ni tada da se rešimo da krenemo, mada smo već iskusili opasnost i mada smo očekivali i nove opasnosti, sve dok ne dobijemo vesti o ujaku.

Te pojedinosti nisu dovoljno važne za istoriju, pa ćeš ih čitati bez ikakve namere da o tome pišeš; ako sve to ne izgleda vredno opisivanja u jednom pismu, onda pripiši to samom sebi, pošto si sam to tražio. Da si mi zdravo !

* Vergilije, Eneida, II, 1

Plinije Mladji : pismo VI,16 u kome istoričaru Tacitu opisuje erupciju Vezuva

Gaj Plinije pozdravlja dragog Tacita

Joseph Wright of Derby

1. Tražiš da ti opišem smrt moga ujaka, kako bi što vernije mogao o tome da pišeš potomcima. Zahvaljujem ti ! Jer ja znam da njegovu smrt očekuje besmrtna slava ako je ti budeš opisao. 2. Iako je nastradao kad su uništeni najlepši predeli, kad je ljude i gradove zadesila poznata nesreća. te je tako reći već time ovekovečen, iako je i sam ostavio mnogobrojna i nezaboravna dela, ipak će besmrtnost tvojih spisa mnogo doprineti tome da on večito ostane u sećanju ljudi. 3. Ja mislim da su, zaista, srećni oni ljudi koji su od bogova primili dar da vrše dela koja zaslužuju da se o njima piše, ili da pišu ono što zaslužuje da se čita; ali su najsrećniji oni kojima je dato i jedno i drugo. A medju ovima će se naći moj ujak, i po svojim sopstvenim i po tvojim delima. 

4. Bio je u Mizenu gde je imao neposrednu komandu nad flotom. Dvadeset četvrtog avgusta, otprilike oko jednog sata posle podne, javila mu je moja majka da se vidi jedan neobičan oblak, čudnog oblika i veličine. 5. On se sunčao, pošto se upravo okupao u hladnoj vodi, i ležeći je jeo i nešto čitao. Zatražio je sandale, pa se popeo na uzvišenje odakle se ta pojava najlepše mogla videti. Dizao se oblak (nije se iz daljine videlo sa koje planine, i tek kasnije se pokazalo da je to Vezuv), čiji je oblik, kad se uporedi sa drvetom, bio najsličniji piniji. 6. Dizao se kao na veoma visokom stablu, zatim se širio u vidu grane, valjda zato što je dunuo vetar. Posle toga jevetar slabio i oblak više nije mogao da se digne uvis, verovatno zato što je bio suviše težak, pa ga je težina zaustavila i on je počeo da se prostire u širinu. Čas je bio beo, čas opet mutan i pun mrlja, zavisno od toga da li je u visini lebdela prašina ili pepeo.

7. Kao veoma obrazovanom čoveku, mome ujaku je ova pojava izgledala značajna i dostojna da se izbliza razgleda. Naredio je da mu se spremi mala liburnijska ladja, a mene je pozvao da podjem s njim ako želim. Odgovorio sam da više volim da čitam, a slučajno mi je on lično bio dao nešto i da pišem. 8. Baš je izlazio iz kuće, kad je primio pisamce Rektine Kaskove, preplašene iznenadnom opasnošću (jer se njena vila nalazila u podnožju Vezuva i bilo je moguće pobeći samo ladjom). Preklinjala ga je da ga spase iz te velike opasnosti. 9. On promeni svoj plan i ono što je bio počeo da radi kao naučnik, nastavio je i završio kao junak. Naredio je da se ladje četvoroveslarke izvuku u more, pa se ukrcao i sam, da bi ukazao pomoć ne samo Rektini već i mnogim drugim ljudima (jer je ta divna obala bila veoma gusto naseljena). 10. I on je žurio tamo odakle su ostali bežali, pravo u opasnost, i to bez ikakvog straha, tako da je svaki pokret, svaki oblik one strašne pojave diktirao i zapisao onako kako ih je video svojim očima.

11. Već je počeo da pada pepeo na ladje, sve vreliji i gušći ukoliko su se više približavali; leteo je kamen plavac i drugo kamenje, crno i nagorelo, i od vatre izlomljeno; odjednom se pojavio plićak i rušenje brda nije dopuštalo pristup obali. Malo je razmišljao da li da se vrati. Krmanošu, koji mu je savetovao da tako uradi, reče odjednom : "Hrabrima pomaže sreća; kreni napred ka Pomponijanu!" 12. Ovaj beše u Stabniji, odvojen širinom zaliva (jer tamo more blago okružuje jedan zaliv). Tamo opasnost još nije bila tako blizu, ali je već bila na vidiku. I zato je Pomponijan svoje stvari ukrcao na ladju, rešen da beži čim suprotni vetar prestane da duva. Ali ovaj je vetar mome ujaku bio vrlo pogodan, uplovio je u zaliv, zagrlio Pomponijana koji je drhtao od straha, tešio ga, bodrio i zatražio da njega samoga odvedu  u kupatilo da bi svojom bezbrižnošću smirio njegov strah. Pošto se okupao, seo je za sto i večerao veselo, ili se pretvarao, a to je isto veliko. 

Pierre Henri de Valenciennes

13. Za to vreme, vrh Vezuva je sijao ogromnim plamenom i visokim vatrenim stubovima, a njihov sjaj uvećavala je još više tamna noć. Da bi smirio ljude, moj ujak je govorio da su to vatre na poljskim imanjima koje su ljudi iz straha napustili, pošto nije bilo nikoga ko bi ih gasio. Onda je otišao na spavanje i spavao zaista čvrstim snom. Jer hrkanje, koje je zbog njegovog dosta krupnog tela bilo jako i glasno, čuli su svi koji su se nalazili ispred njegove spavaće sobe. 14. Ali dvorište preko kojeg se moralo ići u njegovu spavaću sobu bilo je već u toj meri ispunjeno pepelom i šupljikastim kamenom da ne bi mogao da izadje napolje ako bi duže ostao u sobi. I zato ga probudiše. Izašao je iz sobe i pridružio se Pomponijanu i ostalima koji su noć proveli bdijući. 15. Tad su se zajednički savetovali da li da ostanu u zgradama ili da lutaju pod otvorenim nebom. Jer zbog čestih i snažnih udara zemljotresa pomerale su se kuće i činilo se kao da su iščupane iz svojih temelja, pa se pomeraju i ljuljaju tamo'amo. 16. Ali i pod nebom su se ljudi plašili, jer je padalo kamenje, mada lako i od vatre izjedeno. Uporedjujući opasnosti, ipak su više voleli da se opredele za ovu drugu. A kod njega je, zaista, pobedio snažniji razum, dok je kod ostalih pobedio strah. Da bi se zaštitili od onoga što je padalo s neba, vezivali su na glavu jastuke.

17. Svuda se već bilo razdanilo, a tamo je još uvek bila noć, crna i gusta, koju su osvetljavale samo buktinje i razne svetlosti. Rešili su da izadju na morsku obalu da bi izbliza videli da li je moguće stići do mora; ali more je još uvek bilo strašno besno kao i ranije. 18. Tu je sad moj ujak legao na prostrt čaršav i nekoliko puta zatražio da se napije sveže vode. Zatim se ponovo pojaviše stubovi plamena i prethodnik vatre - miris sumpora. To je neke nateralo u bekstvo, a njega probudilo.Oslonio se na dva roba i podigao se, ali se iznanada srušio mrtav na zemlju. Ja zaključujem da mu je disanje onemogućio vazduh prezasićen gustim dimom, zatvorio mu dušnik, koji mu je već po prirodi bio suviše tesan, pa je često bio u zapaljenju. 20. Kad je ponovo svanulo (bio je to treći i poslednji dan otkako je sve to video), njegovo telo je pronadjeno čitavo, nepovredjeno, u odeći koju je obukao pri polasku; više je ličio na čoveka koji spava, nego na mrtvog.

21. U medjuvremenu smo nas dvoje, ja i majka, bili u Mizenu. Ali to se ne tiče istorije, a ti si hteo da saznaš samo o njegovoj smrti. Zato ću da završim. 22. Dodaću samo još nešto, a to je da ti nisam ništa drugo ispričao osim onog čemu sam ja lično bio svedok i što sam lično čuo odmah, dok se istina još verno prepričava. Ti ćeš iskoristiti ono što je najbolje. Jer jedno je pisati pismo, a sasvim je drugo pisati istoriju : jedno je pisati prijatelju, a drugo je pisati svima. Ostaj mi zdravo !

Više o Pliniju Starijem u postu http://saeculumaureum.blogspot.com/2011/05/sta-je-sve-napisao-plinije-stariji-i_23.html

[Web : dokumentarac] Pompei : The Last Day

[Web : Muzeji - video] Pergamonmuseum der Staatlichen Museen zu Berlin (Pergamon Museum, Museum Island Berlin)

[Web] Clothing of the Ancient Greek Women

The clothing of the women of Ancient Greece from the fifth century B.C.E., to the fourth century B.C.E., changed as the time periods changed. Changes in fashion are important, because these changes reflect some of the changes in society. As with all societies throughout history, as years go by, different fashions come and they go. This was exactly the same with the ancient Greek women in the fifth century. The different clothing styles of this century changed with events and with innovations.

Basic Clothing of the Fifth Century

• Himation
• Peplos
• Chiton

Himation

The himation was made from a rectangle of woven wool. "It started as outdoor wear, but, when light material came into style, the himation was worn at any time," states Payne. (83) It first was used as a cloak but, as the century passed, it was draped more elaborately and it was ten to twelve feet longer.

Peplos

Another garment worn by the Doric women was the peplos. It was also worn in the fifth century B.C.E. Kohler says, "[The peplos] has a piece of woolen material, about 3 meters wide and of a length equal to the height of the wearer, and was folded at the upper extremity to form first a narrow and then a wider shawl or plaid. The material was brought through beneath the left arm and fastened with tapes on the right shoulder to leave a board peak in front and behind." (100).

Common Material Patterns of the Peplos

• checks
• wavy lines
• stripes
• flowered designs

The peplos was tubular in shape, and the upper edge was turned down at the waist. The peplos was put over the head and was made to fit closely at the shoulder with fasteners. The arms were left bare. It was held at the waist with a girdle. The lower edge was finished with a braid. The peplos was open at the right side and hung in folds from the shoulder. In time, the shawl, or plaid, was so wide that it reached to the hip. It was tied with tapes on both shoulders.

	Women dressing

Chiton

In the early fifth century, after the Persian Invasion, the native Doric chiton came into style. Examples of this style include the dress of the Porch Maidens, or Caryatids of the Erectheum, and the Dancing Girls of Herculaeum. The Doric chiton came directly from the style of the peplos.
Payne states, "The Doric chiton was folded and worn in the same manner as the peplos, but was of larger dimensions." (80) It was about twice the width from elbow to elbow with arms bent and lifts to a horizontal position. "The Doric chiton consisted of two pieces of rectangular cloth equal to the height of the wearer," says Kohler. (99) It was shown either closed or open down the right side. It was worn closed in Corinth and Attica. The chiton was made of fine pleated linen.

Differences between the Doric and Ionic Chiton

• The length of the overfold - longer on the Doric Chiton.
• The Doric Chiton waistline declined so that the lower edge of the blouse could reach the hipbones - formed by pulling the excess cloth above the girdle.

One of the main differences between the peplos and the Doric chiton was the length of the over fold, which was called the apotyga. On the peplos, it ended well above the waistline. However, on the Doric chiton it was worn longer. With the Doric chiton, the waistline declined so that the lower edge of the blouse, which was formed by pulling the excess length above the girdle, could reach the hipbones. This portion of the blouse was called the kolpos.
In the middle of the fifth century, when the Persian Wars ended, the Ionic chiton came into style. One of the most beautiful versions of the Ionic chiton can be found on the Birth of Aphrodite, which is a Bas-Relief, currently located in the Terme Museum in Rome. This is dated between 470 and 460 B.C.E. "The sheerness and draping of the linen are wonderfully expressed," says Payne. (81)

	Women getting water

COLORS

Colors also played a big role in ancient Greek women's fashion. Different colors symbolized different things. For example, a dark veil was a sign of mourning. In the book The Iliad, Homer writes that Thetis wears an indigo veil because she is in mourning because she knows that Achilles, her son, is going to die. Homer writes, "The radiant queen of the sea-nymphs seized a veil, blue-black, no darker robe in all the ocean depths." (591) Evans states, "Dark blue is seldom applied to garments, yet it is scarcely likely that the color was unknown to the Greeks." (100).

Commonly Used Colors

• violet
• green
• grey

In 500 B.C.E., to 400 B.C.E., ancient Greek women wore many fashions. Their clothing became more elaborate and more detailed as the century passed. The colors became brighter, and new styles were developed. The changing of fashion for the Greek women relates to all societies. As time goes on, fashion everywhere changes, just as it did for ancient Greek women.

	Women talking

WORKS CITED

• Abrahams, A. and Evans, L. Ancient Greek Dress. Illinois: Argonut,1964.
• Homer. The Iliad. Trans. Robert Fagles. New York: Penguin, 1990.
• Hope,Thomas. Costumes of the Greeks and Romans. New York: Dover, 1962.
• Kohler, C. A History of Costume. New York: Dover, 1963.
• Payne, B. History of Costume. New York: Harper, 1965.
• Mavromatis, A. Ancient Greece. 1998.

FROM :
http://www.richeast.org/htwm/Greeks/costume/costume.html

Plinije Mladji : o gozbama

Gaj Plinije pozdravlja dragog Avita

1. Oduzelo bi mi suviše vremena da se upustim u pojedinosti, a nije ni važno kako se sve to dogodilo, o tome kako sam ručao s jednim čovekom, mada ne nekim naročitim prijateljem, koji je uobražavao da je dobar domaćin i uslužan čovek, a meni je izgledalo da je u isto vreme i tvrdica i rasipnik. 2. Sebi i malobrojnim gostima iznosio je birana jela, dok je pred druge, opet, iznosio obična jela, pa i njih, čini mi se, podeio u tri vrste, ali ne na takav način da bi gosti mogli sami da biraju, već tako da ponudjene čaše ne bi mogli da odbiju; jedno vino je servirao sebi i nama, drugo manje značajnim prijateljima (svoje prijatelje je rasporedjivao prema položaju), treće je nudio svojim i našim oslobodjenicima. 3. I moj sused za stolom je to primetio i pitao me da li takav postupak odobravam. „ A kakvog se običaja pridržavaš ti?“ upitao je on.  „Ja pred svakog gosta iznosim isto, jer  ja ih pozivam na ručak, a ne zato da bih pravio razliku u položaju; doveo sam ih jednake za sto, pa ih na isti način i u svemu ijednačujem.“ – „Zar i oslobodjenike?“ – „I njih, jer oni su moji gosti, a ne oslobodjenici.“ 4. A on će na to : „Pa to mnogo košta!“ – „Vrlo malo.“ – „Kako to može biti?“ – „Tako što moji oslobodjenici ne piju ono vino koje ja pijem, već ja pijem njihovo vino.“  5. I na časnu reč, ako umeš da ograničiš proždrljivost, onda se izlažeš manjem trošku, nego kad je deliš sa mnogima. Nju treba da suzbiješ i obuzdaš, da tako kažem, ako želiš da štediš na svojim izdacima, a to možeš da uradiš mnogo bolje ako savladjuješ sebe umesto da ponižavaš druge.

6. A čemu sve to ? Da ne bi jednom takvom mladom čoveku kao što si ti palo na um ovakvo preterivanje pod vidom štednje i ekonomisanja kakvo se nalazi u ponekim kućama. Kad god naidjem na takvu situaciju, moja ljubav prema tebi podstakne me da takav primer navedem da bi ga ti izbegavao. 7. Imaj, dakle, na umu da ništa na svetu ne treba više izbegavati od rasipništva i tvrdičluka. Jer to su dve ružne i odvratne osobine, već i svaka za sebe sramna i utoliko gora ukoliko se nadju zajedno. Budi mi zdravo.

Gaj Plinije pozdravlja dragog Katilija Severa 

1. Doći ću na večeru, ali samo pod uslovom da bude jednostavna i skromna i obilata samo sokratovskim razgovorima, ali i to sa merom. 2. Biće tu i ranih jutarnjih posetilaca koje ni sam Katon ne bi mogao izbeći i kome Gaj Cezar zbog toga prigovara, ali tako da ga, u stvari, hvali. 3. On, naime, prikazuje prolaznike koji su mu, videći ga pijanog, zadigli skut toge preko glave. Zatim dodaje : "Čovek bi pomislio da je Katon iznenadio njih, a ne oni njega!“ da li se Katonu moglo odati veće priznanje nego ovo koje je dobio, i to u pijanom stanju. 4. Naše večere, medjutim, treba da sačuvaju meru u pripremanju, u troškovima, vremenu trajanja, jer mi nismo od onih koje ni njihovi neprijatelji ne bi mogli kuditi, a da ih ujedno i ne pohvale. Budi mi zdravo!

Još o tome ovde : http://www.theromanforum.com/?p=641

Kao i u knjizi Around the Roman table odakle je i ovaj starorimski recept  :

Soft-Boiled Eggs in Pine-Nut Sauce
 

In ovis hapalis: piper, ligustcum, nucleos infusos. Suffundes mel, acetum; liquamine temperabis.

For soft-boiled eggs: pepper, soaked pine nuts. Add honey and vinegar and mix with garum. (Apicius, 329)

for 4 small eggs

200g pine nuts
2 teaspoons ground pepper
1 teaspoon honey
4 tablespoons garum or anchovy paste

Soak the pine nuts overnight in water. Then drain and grind them finely in the blender or pound them in a large mortar. Add the pepper, honey and garum. Heat the sauce in a bain-marie. Meanwhile put the eggs into a pan of cold water and bring to the boil. Let them cook for 3½ minutes, then take them off the heat, plunge them into cold water and peel them carefully. The outer edge of the egg white must be firm, but it must be soft inside. Put the eggs, left whole, into a deep serving bowl and pour over the sauce. Serve.

This recipe can be adapted easily to other eggs, such as quail's eggs. In that case keep an eye on the cooking-time: a quail's egg will be firm in 1 minute.

[Književnost : Hadrijanovi memoari ] O jelu i piću

Preterano jelo je rimski porok, ali ja sam bio sladostrasno uzdržan. Hermogen ništa nije morao da menja u mojoj ishrani, izuzev možda ono nestrpljenje s kojim sam proždirao bilo gde i u bilo koji sat prvo jelo na domaku ruke, kao da odjednom hoću da se otresem prohteva gladi. A samo se po sebi razume da bogatom čoveku koji zna samo za voljno lišavanje, ili ga je iskusio samo privremeno, kao jednu od manje-više uzbudljivih nezgoda rata ili putovanja, ne priliči hvalisanje time što se ne prejeda. najesti se do grla u odredjene praznične dane oduvek je bila prirodna težnja, radost i ponos siromašnih. Voleo sam miris pečenog mesa i zvuk grebanja po porciji za vreme vojnih svetkovina, voleo sam što su gozbe u logoru (ili ono što je u logoru bila gozba) bile uvek ono što treba da budu, vesela i prostačka naknada za lišavanje u radnim danima; dosta sam dobro podnosio miris od prženja na javnim trgovima u doba Saturnalija. Ali rimske gozbe su u meni izazivale takvu odvratnost i dosadu, da sam i onda kads mi se činilo da ću umreti u nekom izvidjanju ili vojnom pohodu sam sebe tešio da bar neću više morati da prisustvujem večerama. Nemoj me vredjati smatrajući me za običnog poklonika lišavanja : obred koji se odigrava dva ili tri puta na dan, a cilj mu je da odžava život, svakako zaslužuje našu punu pažnju. pojesti voćku, znači uneti u sebe lepu, živu, stranu stvar koju je othranila i odnegovala zemlja, kao i nas; to znači prineti žrtvu, samo tu sebe više volimo no stvari. Nikad nisam zagrizao ceo vojnički hleb, a da se ne zadivim što će ta teška i gruba masa umeti da se pretvori u krv, u toplotu, možda u hrabrost. Ah, zašto moj duh, i u svojim najboljim danima, ima samo jedan deo te moći upijanja koju ima telo ?

Baš u Rimu, za dugih zvaničnih obeda, dešavalo mi se da razmišljam o relativno skorom poreklu naše raskoši, o narodu štedljivih ratara i skromnih vojnika, zadovoljnih belim lukom i raži, iznenada pokošenih osvajanjem Azije, koji sad proždiru istančanu hranu sa primitivnošću izgladnelih seljaka. Naši Rimljani se guše u pečenim jarebicama, dave se u sosovima i truju začinima. Jedan Apicije ponosi se nizom posluženja, čitavim redom jela, kiselih ili slatkih, teških ili tananih, koja sačinjavaju njegove složene gozbe; još da je svako od tih jela posluženo za sebe, svareno na prazan stomak, znalački ocenjeno netaknutim nepcima gurmana, pa hajde de. Ali izneta bez reda, usred svakodnevnog i običnog obilja, ona u ustima i u stomaku čoveka koji jede stvaraju odvratnu mešavinu, gde miris, ukusi i sastojci gube svoju pravu vrednost i svoje divno svojstvo. Jadni Lucije, nekad je uživao spravljajući mi retka jela; njegove paštete od fazana sa znalački odmerenom šunkom bile su dokazi veštine precizne kao što je i umetnost muzičara ili slikara; a ja sam ipak žalio za čistim mesom ptice. Grčka se u to bolje razumevala; njeno resko vino, njen hleb prošaran susamom, ribe pečene na roštilju kraj mora, nejednako pocrnele na vatri i začinjene tu i tamo rasprslim zrnom peska, zadovoljavali su glad jednostavno, ne obavijajući nizom složenih priprema naše najjednostavnije uživanje. Okusio sam, u nekim krčmama Egine ili Falerona, hranu tako svežu, da je ostajala božanski čista uprkos prljavim rukama sluge u krčmi, tako skromnu i tako dovoljnu kao da sadrži u najsažetijem obliku neku esenciju besmrtnosti. I meso pečeno uveče, posle lova, imalo je tu skoro žrtvenu vrednost i vraćalo nas je još dalje, u divlje poreklo rasa. vino nas odvodi u vulkanske tajne zemlje, u skrivena mineralna bogatstva : pehar vina sa Samosa u podne, na pripeci, ili , naprotiv, u zimskoj večeri, u stanju zamora, koji dozvoljava da se odmah pod grudima oseti njegovo toplo proticanje, njegovo sigurno i žarko razlivanje duž naših arterija, to je skoro sveto osećanje, ponekad suviše jako za ljudsku glavu; taj isti čisti doživljaj ne nalazim u vinu numerisanih rimskih podruma, a pedantizam dobrih poznavalaca vina me razdražuje. A sa vodom koju pijemo iz šake ili na samom izvoru pobožno teče kroz nas najtananija so zemlje i kiša neba. ali voda je poslastica koju bolesnik kakav sam sad ja može da uživa samo umereno. Šta mari, čak i u agoniji, i pomešanu sa gorčinom poslednjih lekova, trudiću se da osetim njenu svežu bezukusnost na svojim usnama.

Rimski kuvar po Apiciju, koji se i ovde pominje, može se naći u izdanju Stylos-a :

Prvi Kuvar ponikao i zapisan na tlu Evrope - predstavlja neverovatnu riznicu kulinarskih i kulturoloških postignuća antičkog sveta. Pred vama su maštoviti recepti za spremanje jela sa bogate trpeze antičkog Rima, u kojima će istovremeno uživati obožavaoci istorije, jezički sladokusci i kulinarski gurmani.

Koji su osnovni sastojci i recepti rimske kuhinje? Kako se obedovalo i kakav je bio izbor hrane i pića u starom Rimu? Kako je izgledala antička kuhinja i kako je teklo pripremanje hrane? Kako su zaista izgledale čuvene antičke gozbe? Kakve savete čuveni rimski kuvar Apicije daje domaćinima i kuvarima?

Rimski kuvar je prevela, obradila i recepte prilagodila Slađana Milenković.

939,00 din

[Mitologija] Mit o Tezeju, deo prvi

Ciklus Tezejevih dela

Pošto se bliži premijera filma The Immortals, inspirisanog grčkom mitologijom i naročito likom Tezeja, evo malog podsećanja na to ko je ovaj atički junak i kralj u grčkom mitu bio : tekst iz Rečnika grčke i rimske mitologije D. Srejovića i A. Cermanović-Kuzmanović, ovde podeljen u preglednije celine i sa dodatnim objašnjenjima iz Grčke mitologije Roberta Grevsa (u četvrtastim zagradama).

TEZEJ [ = onaj koji polaže ili ostavlja] - najveći atički heroj, sin atinskog kralja Egeja i Pitijeve kćerke Etre. Po ocu, on je Erehtejev potomak, a po majci - Tantalov i Pelopov.

[Izgleda da su postojale bar tri mitološke ličnosti koje su se zvale Tezej : jedan iz Trojzena, kedan iz maratona, na atici i jedan sa teritorije Lapita. Te tri ličnosti nisu bile ujedinjene u jedan karakter do 6. veka pre nove ere, kad su, kako Džordž Tomson pretpostavlja, plemena Butada i Lapita postala aristokrati Atine, pa preoteli čak i domaće pelaško sveštenstvo Erehteja i istakli atinskog Tezeja kao suparnika dorskom Heraklu.]

1. Začeće : 
Kako je želeo da se orodi sa atinskim kraljem, Pitej je gostu priveo svoju kćer Etru.

Prema atičkom predanju, Tezej je sin smrtnika. Atinskom kralju Egeju, koji nije imao potomstva, delfijsko proročište je savetovalo da ne otvara mešinu vina pre nego što stigne u Atinu. Egej nije razumeo proročanstvo i, pri povratku iz Delfa, svratio je u Trezen pobožnom i mudrom kraju  Piteju  da od njega sazna smisao proročkih reči. Pitej je odmah shvatio da se proročanstvo ne odnosi na mešinu vina, već na ljubav - da će prva žena kojoj Egej pristupi roditit sina. Kako je želeo da se orodi sa atinskim kralje, Pitej je gostu priveo svoju kćer Etru. Kad je Egej saznao da je devojka trudna, on je ispod jedne velike stene, koja se nalazila na putu izmedju Trezena i Hermione, sakrio svoj mač i sandale. Etri je naložio da u Trezenu gaji sina sve dok ne bude sposoban da odigne stenu i uzme sakrivene predmete, a da ga zatim, u najvećoj tajnosti, pošalje u Atinu. Ova predostrožnost je bila potrebna, jer je Egej strahovao od Palantovih sinova, koji su se nadali da će ga naslediti na prestolu. Po trezenskom mitu otac Tezeja je Posejdon; ova dva mita su se kasnije spojila, pa se pripovedalo da su Etri obojica iste noći približila.

[Grevs kaže da je Pitej pod uticajem Medejinih čini koje je ona na sve njih bacila izdaleka podnapio Egeja i poslao ga  Etri koju on naziva Ajtra. I onda kaže : Iste noći je i Posejdon uživao sa Ajtrom, jer je ona napustila pijanog Egeja, pa je, sledeći zapovesti koje je u snu dobila od Atine, pregazila vodu i otišla na ostrvo Sfajru. Na tom mestu Posejdon je savladao i obljubio Ajtru po Atininom dopuštenju => Ajtrin odlazak na Sfajriju potvrdjuje da se stari običaj slobodnog podavanja neudatih devojaka održavao u hramu još neko vreme pošto se patrijarhalni sistem učvrstio. Teško je verovati da je taj običak potekao sa Krita, jer Trojzen nije bio Mikensko područje, nego je verovatnije da je prenet iz Kanaana, odakle je dospeo i u Korint.]

2. Detinjstvo 
Jedino Tezej nije ustuknuo, već je dograbio sekiru i jurnuo na krzno, misleći da je to živa zver.

Tezej je proveo detinjstvo na dvoru svog dede Piteja. Svoju neustrašivost Tezej je pokazao još u detinjstvu. Kad je Herakle svratio kod Piteja, trezenski dečaci, medju kojima je bio i sedmogodišnji Tezej, prišli su junaku, ali su se razbežali čim su kraj njega ugledali krzno strašnog Nemejskog lava. Jedino Tezej nije ustuknuo, već je dograbio sekiru i jurnuo na krzno, misleći da je to živa zver. Kao mladić, Tezej je otišao u Delfe da bogu žrtvuje pramen kose. On je odsekao samo pramen iznad čela, kako bi izbegao da ga neprijatelj zgrabi za kosu u borbi prsa u prsa.

3. Mladost - odlazak u Atinu
Tezej, koji se divio Heraklovim junaštvima i u potaji priželjkivao njegovu slavu, odlučio je da krene u Atinu kopnom.

Tezej podiže kamen

Etra je šesnaestogodišnjem Tezeju otkrila tajnu njegovog rodjenja, a zatim ga odvela do stene ispod koje je Egej sakrio svoj mač i sandale. Kada je mladić s lakoćom podigao stenu i uzeo sklonjene predmete, majka ga je uputila u Atinu. Pitej je savetovao unuka da krene morem, kako bi izbegao brojne opasnosti koje su vrebale na kopnenom putu. U ovo vreme Herakle se nalazio u Lidiji, u službi kraljice Omfale, a u Grčkoj su se pojavili razbojnici, koji su punike presretali i ubijali. Tezej, koji se divio Heraklovim junaštvima i u potaji priželjkivao njegovu slavu, odlučio je da krene u Atinu kopnom. 

[Sandale i mač su starinska znamenja kraljevskog dostojanstva, a izvlačenje njihovo ispod stene izgleda da je bilo deo krunidbenog rituala u bronzano doba. Odin, Galaad i artur su, svaki u svoje vreme, imali da izvrše sličan podvig.]

4. Herojska dela na putu ka Atini
Tezej se susreo sa sveštenicima iz porodice Fitalida i oni su, na prastarom Zevsovom žrtveniku, mladića očistili od prolivene krvi. 

Tezej i Sinid

Na putu ka Atici mladić je u Epidauru savladao strašnog Perifeta, koji je svojim metalnim buzdovanom ubijao prolaznike, a zatim je, na Korintskoj prevlaci, u Kenhri, kaznio Sinida, silnika koji je putnike vezivao za omorike i ratrzao[1]. U kromijonskom klancu Tezej je ubio divlju krmaču Feju, strah i trepet cele okoline, koja je bila porod Tifona i Ehidne i majka Kalidonskog i Erimantskog vepra. Neki kažu da je Feja bila žena razbojnik, koja je zbog svojih dela nazvana Sus (svinja). Kad se približio Megari, Tezej je bacio u more Skirona [2], razbojnika koji je putnike primoravao da mu pere noge. U Eleusini je savladao Kerkiona [3] u rvanju, a na svetom tlu izmedju Eleusine i Atine ubio je Prokrusta. na staroj granici Atine, na obali Kefisa, Tezej se susreo sa sveštenicima iz porodice Fitalida i oni su, na prastarom Zevsovom žrtveniku, mladića očistili od prolivene krvi. 

[1. Sinid je dobio nadimak Pitiokampt, ili "savijač borova", jer je bio toliko snažan da je mogao saviti bor tako da mu vrh dodirne zemlju, a pri tom bi često tražio od prolaznika da mu pomognu, pa bi iznenada ispuštao grane. Drvo bi se naglo uspravljalo, a nesrećni ljudi bi leteli uvis, stropoštavali se sa grana i na mestu ostajali mrtvi. Ili bi savijao dva susedna drveta dok im se vrhovi ne spoje, i vezao ruke svoje žrtve jednu za vrh jednog, drugu za vrh drugog drveta, tako da se nesrećnik rastrzavao dok se drveće vraćalo u svoj prvobitni položaj. Tezej se takmičio sa Sinidom, pobedio ga i postupio sa njim isto kao što je on postupao sa drugima. 2. Skiron (kod Grevsa Skir) je imao običaj da sedne na stenu i tera prolaznike da mu operu noge; a kada bi se oni prihvatili posla, on bi ih udarcem noge bacio sa stene u more gde je džinovska kornjača čekala da ih proždere. Tezej odbi da Skiru opere noge, podiže ga uvis i sa stene baci u more. Sciron znači "suncobran" a mesec Skiroforion nazvan je tako što o ženskom prazniku posvećenom Demetri i Kori, koji pada 12. dana Skiroforiona, sveštenik Erehtej nosi beli suncobran kakav nosi i sveštenica Atine Skirije kada u svečanoj povorci polazi sa Akropolja. 3. Kerkion - je izazivao prolaznike na rvanje i ubijao ih svojim moćnim zagrljajem; ali Tezej ga izdiže kolenom i, na veliko zadovoljstvo Demetre, koja je posmatrala borbu, tresnu ga glavačke o zemlju. Kerkion trenutno izdahnu. Tezej se nije pouzdavao toliko u snagu koliko u veštinu i izumeo je veštinu rvanja, utvrdivši pravila koja nisu još dotle bila poznata. => Izgleda da su priče o Skiru i Kerkionu zasnovane na zbirci ikona koje prikazuju bacanje svetog kralja sa Bele stene. Prvi heroj koga je snašla ovakva smrt bio je Melikart, naime Herakle, Melikart iz Tira kome su, izgleda, svukli kraljevsku odoru, lavlju kožu i kožnu obuću i zatim mu namestili krila, privezali žive ptice i neku vrstu suncobrnan, sšto je sve trebalo da ublaži pad. => mnogo više o ovome Grevs : 96, 1-6]

5. Tezej stiže u Atinu . Tezej i Medeja
Tezej je za sve bio tudjinac, ali je oštro Medejino oko odmah prepoznalo Egejevog sina. Kako bi sprečila da se otac i sin prepoznaju, ona je odlučila da uništi mladića.

Medeja, Tezej i Egej, 1910, W.R. Flint

Tezej je ušao u Atinu u vreme zidanja Apolonovog svetilišts (Delfinion). Pred zidarima i narodom on se pojavio upletene kose, u elegantnoj dugoj haljini. Svojom gizdavom pojavom izazvao je čudjenje, i zidari su ga podrugljivo nazvali udavačom. Na to je Tezej bez reči ispregao volove iz kola koja su tu stajala i bacio preko krova Delfiona.

U vreme Tezejevog dolaska u Atinu, Egejevim dvorom je gospodarila moćna čarobnica Medeja , koja je atinskom kralju obećala naslednika. Tezej je za sve bio tudjinac, ali je oštro Medejino oko odmah prepoznalo Egejevog sina. Kako bi sprečila da se otac i sin prepoznaju, ona je odlučila da uništi mladića. Medeji nije bilo teško da nagovori starog Egeja da ubije stranca jer je kralj, zbog opasnosti od Palantovih sinova, stalno strepeo za svoj presto. Čarobnica je pripremila otrov i sasula ga u pehar kojji je Egej ponudio svom mladom gostu. Tezej je prihvatio piće ali kralj je u istom trenutku spazio mladićev mač sa porodičnim grbom i hitro mu oduzeo pehar. Otac i sin su se prepoznali, a poražena Medeja je morala da napusti Atinu.

[Po Grevsu zidari su lepo udešenog Tezeja pitali, misleći da je devojka, ko mu je dozvolio da šeta ulicom bez pratnje - i onda kaže dalje : Pitanje koje su mu zidari postavili je anahronično, u herojsko doba mlade žene niko nije pratio dok su išle ulicom, niti je Tezej mogao izgledati kao devojka kad je već posvetio svoju kosu Apolonu i postao jedan od Kureta. Slaba mesta ove priče verovatno su nastala tumačenjem jedne drevne ikone, koja je, pošto se sasvim dobro raspoznavalo da su ljudi na krovu zidari, prikazivala prinošenje žrtava na dan završavanja hrama. Takodje, figura za koju se mislilo da je Tezej, koji raspreže belog žrtvenog vola - bila je ženska figura - svesštenica; pošto je bio ukrašen delfinima hrama, pripisali su ga Apolonu, iako je delfin prvobitno bio amblem mesečeve boginje. Životinju niko nije bacio u vazduh. To je božanstvo u čiju se čast prinosila žrtva : ili bela mesečeva krava, sama boginja ili beli bik Posejdonov. Druga ikona, sa koje je uzeta priča o otrovu i peharu - verovatno prikazuje ili sveštenika ili sveštenicu kako prosipa žrtvu livenicu namenjenu dušama ljudi koji su žrtvovani radi osvećiivanja temelja, dok Persefona i Kerber stoje u blizini. I dalje -]

[Web : dokumentarac] The Greek Gods 1 - 4

[Web : blog] The Dirty Roman Dozen by writer Caroline Lawrence

Whenever I visit schools to talk about my books set in Ancient Rome, I often bring along some of my favourite artefacts. Most of these aren’t real antique objects, but convincing replicas made by re-enactor friends or bought in museum gift shops.  But they are close enough to the original to give children a visible, tangible idea of how 1st century Rome from 21^st century Britain. I let the kids look at them, sometimes handle and sniff them, even taste them.  The Roman poet Martial mentions some of these artefacts in his fourteenth book of Apophoreta, poetic Saturnalia gift-tags.  In these charming two-line epigrams the gifts sometimes speak in first person. e.g. the bedroom lamp that promises no what it sees,tacebo: “I won’t talk”. 

These artefacts help me get a little closer to the mindset of a first century Roman.  Quite a few of them end up appearing as clues in my Roman Mysteries.  Here are a dozen of my favourites.

I. Clay oil-lamp in the shape of a foot

reminds us that Romans had no electricity. Their houses would have been dimly lit at night and smoke streaked during the day. Fire was a constant risk. This fun oil-lamp in the shape of a sandalled foot is a replica of an oil lamp found in Londinium.  I bought this particular lamp at the Museum of London and you can see form the scorched big toe, I’ve tried it out.  Martial 14.39 talks of a bedroom lamp that won’t tell what you’ve been getting up to.

II. Strigil

reminds us that Roman bathing habits were very different from ours.  They didn’t use soap, but oil (hence the bottle) in a public ritual of oiling up, exercising, steaming, sweating and then scraping with the strigil.  As you pulled the strigil across your sweaty skin, it would remove the oil, and along with it the layer of dead skin cells, dirt and sweat.  You would get a bath attendant or slave to do your back.  In Martial 14.51, a strigil tells us that if you regularly use him, you won’t have to take your towel to the cleaner’s so often.

III. Wax-tablet

reminds us that Romans didn’t have emailor text messages, or even a chea version of writing paper.  You had to use parchment, papyrus, thin sheets of wood, or re-useable wooden tablets like this one, with wax in a shallow depression.  You would use a tool called a stylus with a sharp for writing and the flat for rubbing out.  The wax on the famous tablets from Vindolanda has long gone, but clever archaeologists can still make out traces of letters and words in the wood underneath.

IV. Bleeding cup

reminds us that Romans had a different concept of medicine and health. Bronze bleeding cups like this one were used for both ‘dry’ and ‘wet’ cupping.  In dry cupping, a flaming piece of lint was put in the cup and then applied to the skin.  The flame immediately went out and a vacuum sucked out the bad humour.  In wet cupping, the doctor made an incision in your arm and drained a cupful of blood.  This was the Roman equivalent of taking two aspirin.  There must have been some benefit, people have been doing this since Roman times.  A few years ago, the actress Gwyneth paltrow was seen with distinctive marks of ‘dry cupping’ on her back.

V. Snail spoon

reminds us that food was a constant preoccupation of the Romans. If invited to dinner, you took your own spoon, and sometimes your own napkin, too.  As well as dabbing your mouth, you could use it to carry home leftovers as a sort of ‘doggy bag’.  The sharp end on the spoon is for hooking a snail out of its shell and probably also for spearing other goodies.  Martial’s snail-spoon says, “I’m useful for eggs as well as snails, so why do they call me a snail-spoon? (Martial 14.121)  There were no forks in Roman times, apart from the big ones used by gladiators, that is.  I have long since lost the spoon.  A hazard of letting primary school children handle your artefacts.

VI. Nuggets of gum mastic

remind us that in many ways the Romans were just like us; this is their version of chewing gum. I bought these in a small shop on the island of Kos, famous for its medical sanctuary.  To me, mastic tastes like a combination of cumin and carrot, only sweeter.  Pop one of these in your mouth and chew for a few minutes then take it out.  It will have gone white, just like modern chewing gum.  ion fact can still buy mastic gum today in Greece or in specialist shops.  They say chewing it is good for stomach complaints.  And of course, it freshens your breath, like the fennel seeds in the bowl above.  We know from Martial 14.22 that you could even get toothpicks made from gum mastic.

VII. Phallic amulet

reminds us that the Romans were deeply superstitious.  This little willy flanked by two big ones wasn’t rude; it was designed toavert the evil eye .  You can see a few tiny phallus amulets in the Roman Life Room of the British Museum.  They were especially for babies and younger children who were particularly vulnerable.  You can also see bigger “wind chime” versions with bells on, to protect the whole house.  I bought this particular replica at a Roman site in Spain.

  

VIII. Glass ‘chariot beaker’

reminds us that Romans had the ancient equivalent of souvenir mugs. This authentically-made mould-blown cup byRoman Glassmakers David and Mark is a replica of one from Colchester in Britannia (known as the “Colchester Cup”). Although none of this exact type have been found in Italia, versions of it must have been sold in the Circus Maximus, for it shows the spina(central barrier) of that arena in the middle band.  Below the spina are four quadrigae.Right at the top, the charioteers are named: Antilochus, Hierax, Olympas and the winner, Crescens, who holds his right hand up in triumph.

IX. Wooden dice

reminds us that the Romans liked board games and games of chance, even though gambling was illegal, except during the Saturnalia.  I bring cheap wooden dice in a wooden shaking cup but what I’d really like to bring is this beautiful rock crystal die from the room 69 – the Roman Life Room – in the British Museum.  I love this artefact so much that I made it a vital clue in my first book, The Thieves of Ostia, about canicide in Rome’s ancient port.  Martial’s die claims to be better  than knucklebones, which were also used for gambling. 

X. Brass seal box for wills

reminds us that Romans were concerned with law, order and munus (duty). It was every Roman’s duty to make a will and have it properly witnessed and stored.  Wills were written on wooden wax-tablets, then bound and sealed, often with a bronze teardrop-shaped box like this.  You dripped sealing wax into the open box and it would adhere to the wood and binding.  There was no way of opening the will or altering itwithout disturbing the seal.  In this picture, we see the underside of the seal box with holes for the wax to leak through.

XI. An ‘as’ of Domitian

reminds us that Romans were among the first to employ the concept of a recognizable brand in the picture of the emperor… on coins.  I bought this as (a coin worth a fourth of a sestertius) at the antique dealers opposite the British Museum.  I’d prefer a coin of Titus who is the emperor when my books are set, but he only reigned for just over two years so coins with his face are hard to find.  In thefinal book of my series, I try to solve the mystery of whether Titus was murdered by his younger brother.

XII. Sponge-stick

reminds us that the Romans were both fastidious and disgusting to our modern sensibilities. This was a bottom-wiper. You can read more about it here.  This is my piece-de-resistance and is so popular in schools that it spawned an international short story writing competition for kids, the Golden Sponge Stick Competition, created and run by Jeremy Pine at Burgess Hill School for Girls. Details to be announced in September. For news of it, “like” the Roman Mysteries Facebook Fan page.

Caroline Lawrence won the 2009 Classical Association Prize for her Roman Mysteries series.  You can read more about her work on her website,http://www.romanmysteries.com/ or follow her on Twitter: @CarolineLawrenc